Poznati psiholog Lawrence Casler je rekao: "Ljubav je nepravda koja snađe čoveka kada je riječ o polnosti". Ljudima je naime urođena potreba za polnom stimulacijom, što ju je zapadno puritansko društvo pretvorilo u tabu...
Što je dakle ljubav i kako je tumačimo?
Psiholozi dugo vremena nisu bili skloni istraživanju fenomena ljubavi, iako bi njihov delokrug rada trebao obuhvatati i ovo područje. Tema ljubavi im se činila neozbiljna i neprimerena. Na području empirijske nauke vrlo se malo govori o problemu ljubavi. No nekolicina znanstvenika je na temelju istraživanja ipak dala svoje konstatacije. Pogledajmo kakva su njihova razmišljanja.
Psiholozi S. Peele i A. Brodsky
Izrazili su brigu pre svega zbog zavisničkog aspekta ljubavi, kakav po njihovom mišljenju doživljavamo na dan zaljubljenih. Zavisnost se pokazuje u povećanoj toleranciji i apstinencijskoj krizi, (znojenje, drhtavica,...) koje nastupi kada su ljubavnici odvojeni duže vreme.
Psihijatar J. Wolpe
Smatra da je ljubav neka vrsta slabosti i izjednačava je sa strahovima, poput straha od zmija. Emocionalne navike po njegovom su mišljenju otporne na svaki logični argument, a ono što naučimo na emocionalnom, dakle primitivnom nivou, ne bismo trebali biti sposobni nadzirati s intelektom – višim strukturama mozga.
Što misle pobornici Darwinove teorije?
Oni polaze iz činjenice da deca zahtijevaju stalnu brigu i zaštitu i nakon desete godine starosti. A danas i još puno duže. U vreme naših predaka, kada su još živeli u neudobnim pećinama je dete, kome roditelji nisu bili skloni, bilo uskraćeno za mogućnost da se razvije u zrelu osobnost. To znači da je ljubav evolucijsko sredstvo ili kako kaže Somerset Maugham, samo prljavi trik kojim nas priroda prisiljava da produžujemo opstanak vrste.
A što kažu drugi teoretičari?
Poznati psiholog Lawrence Casler je rekao: "Ljubav je nepravda koja snađe čoveka kada je riječ o polnosti". Ljudima je naime urođena potreba za polnom stimulacijom, što ju je zapadno puritansko društvo pretvorilo u tabu, i upravo zato koristimo ljubav, kako bismo mogli realizirati naše seksualne potrebe. Da to nekako zaista stoji, dokazala je seksualna revolucija u šezdesetim i sedamdesetim godinama, koja je kod novih generacija ublažila osećaje krivice zbog polnosti i umanjila potrebu za "zamatanje" polnosti u ljubav. Polnost se tako danas mnogima ne čini ništa posebno i na nju pristaju i bez ljubavi.
A kakvu teoriju vezanu uz ljubav imate Vi? Da li vam je uopšte potrebna da biste živeli po njenim načelima?